I opet

I opet ta zima,

baca u dubinu sve želje moje u beskraj svoj,

kao, nije dovoljno to što rob sam,

a opet nisam svoj.

I opet pahuljice bijele,

vraćaju one što se sele pogrbljenih ramena,

koraka teškog preko savskog mosta,

kao da nikad seljenja nije im dosta.

I odoše predaleko,

a ti s njima moja draga.

I ta djeca što s maglom u očima,

vraćaju stid obrazima mojim,

razmišljaju tako malo i tako polako,

zato i siju riječi tako olako.

E moj čovječe, reče mi jedan,

tvoj život je tako bijedan,

tamo gdje sam ja bio,

čovjek je smrti bio vrijedan.

A bilo mu je tek četrnaest.

I opet taj put

što trpi moje noge.

Naučio nisam ništa,

puštam da me crne misli vode,

i kao nekad, budalama da me slome.