Došla si kao ptica lastavica
u niskom letu,
kofer kao svjedok iz zavičaja,
prepun suza što niz tvoje lice teku.
Na peronu nepoznatom,
poznate ruke miluju ti lice,
sjećanja lanci razdiru srce,
ne boj se, ja sam tu sirotice.
Ruka u ruci, preteške riječi,
ne čujem od gradske buke,
vrisnula si: oprosti,
zaboravila sam ključ od kuće.
Kao da sunce uspori izlazak,
a mjesec zabezeknut zaboravi zalazak,
iznenađeni kao da prvi put to čuju,
s nevjericom tužno zaključuju:
onaj ko na tuđim pragovima
svoju sreću gradi,
uzalud mu ključevi tvoji,
božja milost svoju djecu brani.
A ja, samozvani pjesnik,
sa sjetom vraćam misli na obećanje dato,
vratit ćeš se kući na proljeće
moje zlato.
Druckversion 