Ljubavna

Makar i otišao tako daleko i izdao sebe,

sjećanja izbrisao u dahu,

tvoj pogled postane teško trpjeti,

šapat kao riječi na jastuku,

i zalud se trudio da brišem strah,

nemir ispod pogleda skrivao,

pjesme birao u svitanja dana,

a haljina poderana, snena,

otišao bih opet pred vrata njena

i čitav život bio sjena.

Da nebo, zemlja i more,

ma svaki grm,

samo priviđenje je,

i pjesnik što se utapa da zna,

da dno čaše put je strm,

i za samo jedan stih

dovoljan je jedan u

oku trn,

crn bi bio mrak,

a ona svjetlo, a ja svjestlosti prah.