Prestao je pjevat o avionima
koji kruže organima,
sad sanja na obali rijeke.
Piše onu stvar o slobodnom padu,
baca kamenje okom,
baca, a uživa u hladu.
Budi se između jastuka dva,
zorom umiva lice,
na oblaku moj prijatelj, umjesto kiše.
Djela pobjednika pretvara u očaj,
od kuće dalek, od ideje još dalje,
a rijeci poljubac šalje.
Bilo je to lijepo doba,
melodija naravno moja,
za prijatelja da mu mrsi misli,
malo magle između koraka,
malo mene između predaha,
glas djevojački podno sumraka.
Moj prijatelj piše o slobodnom padu,
čeka na mene, gore ili dole,
sasvim sigurno u hladu.
Druckversion 