zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

 

 

 

 

Nevaljalo dijete

 

 

 

Kroz vene kolala je polako

agoniju da produži,

cvijeću i mjesecu bližio se kraj,

zaboravu strijemio neba sjaj,

samo noćas još u života spomen,

da budem jak.

 

Duboko u mojim mislima

još diše nevaljalo dijete,

u nepoznatim baštama

snovi moje korake vode,

i uzavrela krv crvene boje.

 

Ne priznaje surov izlazak sunca,

ni ovo srce što kao pokvareni

sat kuca, ni ulicu bez djece,

ona je tako pusta.

 

Al njen pogled, priznajem,

sada znam, i njene usne na mojim

dok ljube snagom svom,

nosi i nosit će do poslednjeg daha

života mog.

 

Kroz vene kolala je polako,

agoniju da produži,

cvijeću i mjesecu bližio se kraj,

zaboravu strijemio buđenja sjaj.