Kroz vene kolala je polako
agoniju da produži,
cvijeću i mjesecu bližio se kraj,
zaboravu strijemio neba sjaj,
samo noćas još u života spomen,
da budem jak.
Duboko u mojim mislima
još diše nevaljalo dijete,
u nepoznatim baštama
snovi moje korake vode,
i uzavrela krv crvene boje.
Ne priznaje surov izlazak sunca,
ni ovo srce što kao pokvareni
sat kuca, ni ulicu bez djece,
ona je tako pusta.
Al njen pogled, priznajem,
sada znam, i njene usne na mojim
dok ljube snagom svom,
nosi i nosit će do poslednjeg daha
života mog.
Kroz vene kolala je polako,
agoniju da produži,
cvijeću i mjesecu bližio se kraj,
zaboravu strijemio buđenja sjaj.
Druckversion 