zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

 

 

 

 

Nikad svoj

 

 

Tamna ljudska oblićja

uokvirena u pogrebnu svilu,

ispustiše uzdah,

bez glasa protiv -

silu,

da zakorače u mene,

da sve je pranje mozga,

da prebirem žice

i mislim na Tebe.

 

Kumova pjesma da me ždere

u krvi zahrđale vene.

I opet: tko sam

sa ovim krakovima od kamena,

                              zdenac života il kruh                             

sa desnog ramena,

pa krešem život

i psujem svoj,

pogled na pogled tvoj,

a u mislima sve,

 

a nikad svoj.