Tamna ljudska oblićja
uokvirena u pogrebnu svilu,
ispustiše uzdah,
bez glasa protiv -
silu,
da zakorače u mene,
da sve je pranje mozga,
da prebirem žice
i mislim na Tebe.
Kumova pjesma da me ždere
u krvi zahrđale vene.
I opet: tko sam
sa ovim krakovima od kamena,
zdenac života il kruh
sa desnog ramena,
pa krešem život
i psujem svoj,
pogled na pogled tvoj,
a u mislima sve,
a nikad svoj.
Druckversion 