zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

 

 

 

 

Palac

 

 

 

Najjači je u svoga roda,

kud on – za njim i njegova noga.

Palac ima svoj pravac,

nokat mu kišobran,

malo staromodan, čarape dere,

ak pišam stojećke, on prvi najebe.

 

Palac ne voli kad tisno, pa stisne ostale

u ćoše, nek se u p.m. nose,

on je u cipela kralj, kad nešto na

cipele padne, on opet najebe.

Sad ga gledam, on mene –

i njega ljubiše usne žene.