Razderem ponekad život
da bi mogao disati,
ponovo palac sisati,
i gomilu smeća u vatri moga krika palim.
Od jutra do jutra u meni postojiš,
kao pjesnik tvoj u pjesnika bista, tih,
kad vrisneš, ja se onda tiho
pretvorim u stih.
Sve moje nježnosti i gluposti,
još uvijek na tvom ramenu spavaju,
desnom...
pogledaj, srest ćeš i par očiju.
Druckversion 