zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

 

 

 

 

Prijatelji

 

 

 

Bilo je to vrijeme uzvišenih ideala,

mene konobara i mojih prijatelja,

studenata prava.

 

Uz čašu piva i malo meze, skontali smo

da naši starci po pitanju prijateljstva

nemaju veze.

 

Prijatelji se poznaju u nevolji, i samo malo

da se zadimi, tvoji bi već pobjegli,

reče moj stari i osta živ,

 

                 ili ono: ja sa pedeset nemam prijatelja                

oko sebe, a ti sa sedamnaest misliš da

se svijet okreće oko tebe.

 

E moj stari, uvrijeđen kažem ja: nemaš ti pojma

šta znači bratu biti brat, mi ćemo i život, il

barem ruku, jedan za drugog dat.

 

Znaš li ti da je Mane potpisivao ispričnice umjesto tebe,

Syčo me nosio pijanog kao tele, Vanja me upućivao u

tajne žena, a Beki čuvao od utvara kojih nema?

 

 

Petnaest godina poslije...

 

 

Za stolom sjedim sam

i razmišljam:

zar je život ova vruća omaglica

što dosadno isparava sa asfalta,

a ako nije, pitam se zašto

                 onda ostadoh sam,               

zašto prijateljstvo ostade samo san?