Ratnik

Dok drhtava ruka,

obasjana sjajom stare svjetiljke,

prodaje zaboravljenu prošlost,

njegova gorka suza traži,

davno zaboravljenu radost.

Možda i postoji, ali on je ne nalazi.

Možda u skutu staroga kaputa,

davno zaboravljenog seoskog puta,

možda da je sanjario manje a volio više,

ne bi snovi bili tako prazni,

ili da je gledao sunce a ne tražio zvijezdu sreće,

ne bi mislio kako sreća njega neće.

Da li je radost ostala u rovu, tamo gdje i prijatelji,

ili se gubi u ormanu punom uspomena,

na vremena prašine i krvi,

ili kad je otišla sa riječima na usnama:

“ne mogu više”, s dječicom dalje od njega,

njen roman nove stranice piše.

Slike užasa nagrizaju snove, još jedna noć

je pojela svoje, dogorjela cigara peće,

srce sa razumom ne može, il neće.

Još jedan pogled gore, slika uokvirena

da se vidi bolje, prst na obaraču, zaklopio je oči,

još jedan ratnik odlazi u samoći.