zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

 

 

Stop

 

 

Tiho dok se gradom

besciljno vrtila raja,

ja ugledah zvijezdu u noći,

došlo je vrijeme prijatelji moji,

valja u susret sudbini poći.

 

Zavjesom dima ogrnuta

sa čašom u ruci znak mi je dala,

od Sam Braun razumjeh samo Stop,

a onda je i ona stala.

 

Sa korakom lakim, osmjehom slatkim,

pođoh očima što zovu me nadom,

kroz gužvu probih se hrabro,

a ona reće:

 

hey konobar, još jednu sa šlagom!