U oblacima

Dobar je mali korak u velike pameti,

i ono što pričam nek ćutnjom se zove,

večer blaga potražila je svoje.

Vrijeme ne primjećuje ništa,

oči vide samo maglu, i gle čuda,

ispod starog mosta ispijam kavu.

I kao da si i ti dio toga,

opet se zaljubili i najbolji prijatelji bili,

i sve što radim, mislim – da se tebi svidi.

I na to gledam kako izgledam,

sve nekako nakrivim glavu,

i za tobom pogledam.

Onda mi dođe kao da me nema,

da si želja moga sna,

istim ulicama ići,

gdje pogriješih ispraviti,

čežnju i slična sranja zaboraviti.

I bude me strah.

Ima li nas, i gdje smo mi to u ovoj priči,

i neka mi neko kaže:

kako ponovo sa ovog oblaka sići.