Sve više ličim na svoga tatu,
korak nekad žustar, sad
umorno odjekuje u gluho doba noći,
kao da na cilj i nema namjeru doći.
Sve više ličim na tebe stari,
pogled nekad zagonetan, sad
mi savršeno jasan,
misli kao da ti uvijek kasne,
traže negdje unazad, i ta suza
u oku tvome, sleti tek tako – ponekad.
Jer kad jednom odeš sasvim,
u neke krajeve druge,
ostaju samo sjećanja lanci,
ulice i sokaci prašni,
prijatelji koji ostadoše tamo neki znanci.
Da, isti smo tata,
za kućom nam srce pati,
postadosmo umorne skitnice,
čekamo života mrvice.
Druckversion 