zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

 

 

Kad odeš

 

 

Sve više ličim na svoga tatu,

korak nekad žustar, sad

umorno odjekuje u gluho doba noći,

kao da na cilj i nema namjeru doći.

 

Sve više ličim na tebe stari,

pogled nekad zagonetan, sad

mi savršeno jasan,

misli kao da ti uvijek kasne,

traže negdje unazad, i ta suza

u oku tvome, sleti tek tako – ponekad.

 

Jer kad jednom odeš sasvim,

u neke krajeve druge,

ostaju samo sjećanja lanci,

ulice i sokaci prašni,

prijatelji koji ostadoše tamo neki znanci.

 

Da, isti smo tata,

za kućom nam srce pati,

postadosmo umorne skitnice,

čekamo života mrvice.