Putem do prezira na dan hoda,
da budem silan,
stadoh mirno
i progutah slinu,
mojih saputnika na iznenađenje,
izvadih srce i pretvorih u glinu.
Između očiju buljim u ništa,
sa prstenom potamnio komadić mene,
ostadoh gol na rubu vene,
mojih saputnika na iznenađenje,
brojah kretene.
Napokon granu i sunce,
moje pored mene srce reče:
ne boj se moj pauče,
u pola tebe čovjek jauče,
jauče pa skakuće,
u bespuću sanja put do kuće.