Možda mi ne odgovaraju ove hladne kiše,
a i nebo nije isto.
Jedno sam tek stablo ubačeno
u klimavi okvir od svile,
što i dok trune pljuje po ćemu stigne.
Uz mene jedan cvijet, što mirisno opija
i osvaja svijet,
urezano srce što na grudima mojim
kao klupa u parku čeka,
proljeće života da procvjeta.
Druckversion 