Svašta

Pjesma je  lagana, od sebe sama opuštena,

šnjofa potkošulju i vari zrak u želudcu.

Onda kao gost bez kucanja dođe refren,

slike u glavi krenu, sa njima anđeli - za njima đavoli.

Pa se pitaš, kako mogu kosti u zemlju srasti ,

a plod joj plavi mravi, limun da

ko sunce naraste, a naranđe polete

do krčme male laste,

kako da kad zastaneš, ni sam ne znaš zašto,

a kad kreneš spotakneš se uvijek od nešto,

i otkud u ruci ruka,

a duga se smotala oko tvoga pupka,

i kako to da zora i njena

kapka dva u isto vrijeme se bude,

rosa od dragosti sebe umije,

a ti za zrakom vapiš, svaki put kad je vidiš...

I kad pomisliš da ne možeš više, 

pjesma opet lagano priču krene da ti priča,

sve se stiša, sve osim glasa,

a iz njega jedno jako, predivno i ludo " svašta".