zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

Taj san

 

 

Ništa nisam kontao, samo da sam došao i da ću otići,

tek negdje između zaplela se riječ u njenoj kosi,

pa koljena dodir, i zamuckujem, šapućem nešto o ljubavi.

 

 Nije bilo muhe u zraku, tek madrac koji škripi,

 njen osmijeh tetoviran zauvijek u mojoj glavi,

i nisam izgubio pod nogama tlo, a počeo da letim,

 

pa dok ona križiće, ja joj krišom na vrat sletim.

I šuštalo je lišće, i klaviri da ga prate,

i ja se zaljubio, dobro jutro, jesi dobro spavala,

 

bože kako je disala,

gospode kakve ruke, oči,

kako je hodala,

.

.

.

.

kako sada šuti.