Ti znaš

Kad svjetlost uđe u prostorije iza oka,
pa udahneš, provjetriš tajne hodnike duše,
tad se budi i tvoja u svemiru lampica,
za stol sjeda tam neka sekretarica,
i bilježi svaki sekund.

Da li sa osmjehom na licu

hrani bijelu pticu,

ili pogled ljutito šalje na zemlju,

odmahuje glavom,

i ostavlja tvoju knjigu praznom?

Ti znaš,

da buđenje uvijek iznova život,

da cvijeće kao proljeće,

a planeta zemlja kad sve se uspava,

i dalje se okreće,

da čovjek kad spava,

 žena kao sjena ispruži ruku,

njegova njenu uzme,

i tako polete

ka pčelice oko ruže.

Ti znaš, pa sekundu duplo računaš.