Ako te se čežnja zaželi
i na početak svega sjeti,
po sjeni komad žeravice mota -
nemoj kleti.
On čeka te naslonjen u Promenadi,
djelić šanka je tebe radi.
Ako ćutiš u stihu, slutiš vodu tihu,
Ukrinu rijeku,
na stomaku knjiga ti davno zaspala,
i sebe se bojiš, da voliš,
on zorom pod rukom krenuo je kući,
ispred jedno ništa,
pratila ga samo ta jebena kiša.
Iz vode izviru mumije,
na prsima rugalica isplazila jezik,
zove se Generacija,
na usnama: hey živote, teško jebote...
nemoj kleti, tu je dan, i on je tu da ne ostaneš sam.
Zatvorenih očiju iznajmi kočiju,
prstom dugu prati, po pepelu
prestani srati,
on čeka, (tvoj grad)
djete da mu se vrati.
Druckversion 