Uđoh na velika s krikom radosti,
na očigled oca, majke,
a onda se zatvoriše bačen u ring.
Nošen i mažen ne otvarah druga,
drugi radiše za ljubav moju, i svoju,
dovoljno je bilo biti tu, kakav jesam, sićušan.
S korakom prvim poželjeh i vidjeh šta ima iza,
prva, druga, treća, iza svakih me je čekala sreća,
sa svakim centimetrom više, shvatih
da može biti i manja i veća.
Oči sam podigao i kao slijepac progledao,
preletjeh godine ne više sam,
bili smo mi i još neko kao svi,
što bi bačen u ring života i opstanka,
zore i sumraka, prijatelja i prokletog nam rata,
a u svemu najviše VRATA.
Išao sam smjelo kroz vjetrove i kiše,
otvarah i zatvarah da se ne vratim nikad više,
uzdignute glave na nekim zastajah,
poneka mi izvukoše osmjeh,
na mnogim eh i previše, gorko zaplakah.