zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

 

 

 

Vrata

 

 

Uđoh na velika s krikom radosti,

na očigled oca, majke,

a onda se zatvoriše bačen u ring.

Nošen i mažen ne otvarah druga,

drugi radiše za ljubav moju, i svoju,

dovoljno je bilo biti tu, kakav jesam, sićušan.

S korakom prvim poželjeh i vidjeh šta ima iza,

prva, druga, treća, iza svakih me je čekala sreća,

sa svakim centimetrom više, shvatih

da može biti i manja i veća.

 

Oči sam podigao i kao slijepac progledao,

preletjeh godine ne više sam,

bili smo mi i još neko kao svi,

što bi bačen u ring života i opstanka,

zore i sumraka, prijatelja i prokletog nam rata,

a u svemu najviše VRATA.

Išao sam smjelo kroz vjetrove i kiše,

otvarah i zatvarah da se ne vratim nikad više,

uzdignute glave na nekim zastajah,

poneka mi izvukoše osmjeh,

na mnogim eh i previše, gorko zaplakah.