Zaljubljeni

Ti još budna čekaš da

mećava stane, i čovjek

ispod grane, korak smio,

za život cio napravi, i na

vrata pokuca.

On još pod krošnjom što

prokišnjava sanja, da

da dalje od koljena ne ide,

i moli da ga voli, da vrata

mu otvori.

Uhvatilo se sa obadvije ruke
iza rebra srce njeno,
pa sluša njega dok ljubav ćuti,
dok koricu kruha među prstima
vrti, pa vrti…

a mjesec se smješka: to su
moja djeca.