zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

 

 

 

 

 

 

A ja sam čekao

 

 

Rušile su se kuće i padalo je drveće,

nebesa bijahu sasvim mračna,

grmjelo je i sijevalo,

tijelo je padalo,

ti si ustala i krenula,

dug je put bio.

 

Ja sam prozore prao i čekao.

 

Na leđima tisuću čvorova nemilih događaja,

na obrazu još samo crvena

goruća boja sa usana,

otišla je zbog jednog otrcanog stiha,

i još jadnijeg pjesničkog mu lika.

 

Ja sam staklo pomeo i krenuo.