zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

 

Bezimena

 

 

Ima dana kad čovjek budan,

al se ne budi, niti sanja,

tad se čovjek ni sebi ne javlja.

 

Ima jedna žena

što tih dana kao sjena,

i među stotinu ljudi sama,

misli i traži u čovjeka misli.

 

Razumije on, al nije Bog,

tek njegovog malog prsta, nokta bol.

 

 

 

 

 

Druckversion | Sitemap
© Zeljko Dakovic