Cigla

Ime mi se ne zna,

izbrisalo me vrijeme

kao što godine brišu debile,

zovu me kratko – cigla,

oči mi negdje između neba i zemlje,

kao na dan duha, neobično lebde.

Preživjele ponekad gledam,

spuštene glave u prazno zure,

ne vide mene,

ograda sam nerado

a bio sam za dom,

kuće dio da sam, bio bi na svom.

Jebiga...............................

lijevo od mene promrlja

još jedan nepoznati,

a zovemo ga

...............................opeka.