Stisnuo je djetinjim prstima,
na usta da ne izleti,
umotanu stoljećima tu hrabrost nevažnih,
a strahu ogavnih malih ljudi,
da bi ga potakla,
u novom danu dotakla,
da otvori oči.
Vječito u pokretu tuđim mišicama,
skače u riječ dok napušta poznato,
drži se za riječ dok voli ustrajno,
u venama prikovan,
a ustaje, nije njegovo vrijeme
a on
ne odustaje.
Sa svakim udisajem udiše novu,
kroz mašinu prorijeđenu snagu,
a u meni stidno moju budi
čudnost blagu.
Druckversion 