zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

 

 

 

 

 

Ljubav

 

 

 

Te je noći i nebo plakalo,

plakao sam i sam.

Sa ognjišta protjeran

vodu spasa sam gazio,

i prije nego li potonem

ostatke dostojanstva tražio.

 

Tko sam i zašto živim ja,

zašto baš udišem zamršen splet

gluposti i beznađa, kad postoji nada.

 

Oko mene kolone,

kroz zube procijeđena tama,

draga ostaje tamo gdje mene više biti neće,

u tišini zaborava, sama.

 

Prošle su vječnosti,

na vrhu sijeda strava,

tvoje riječi koje rekla si tada:

pusti bol da boli, i ona je radosti nada,

bole još i sada.