Čudna su maštanja
što kroz maglu
u šupljini mozga plutaju,
izgubljene misli i
zaboravljene laži, besramno,
kao noć beskućnike, gutaju.
Isplivaju na površinu,
a ruke u prazno hvataju,
slamku srama i
užasa slike,
ponovno na usta
u vidu psovke bacaju.
Sa prvim zrakama sunca
udišem ponovo stvarnost.
Sa lakoćom umjetnika sunčanice
na nos nabacujem,
pa očima svojim ponovno maglu,
okolo razbacujem.
Druckversion 