zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

 

 

 

Na plaži

 

 

 

Bez namjere da uznemirujem

i preskačem dupine, slučajne namjernike,

ležim na mozaiku sitnih umjetnika,

očiju uprtih u ništa.

 

Bez želje da se ističem,

otrovnim zmijama dopadnem,

ja upijam vrelinu soli i pratim moga oka galeba,

dok stremi ka mojim venama.

 

Na krilima sjena umirovljenog tigra

sa medveđom glavom,

u ustima gorak ukus cirkusa, Sinjskog,

životinjskog carstva, prvom redu veoma bliskom.

 

Oko vrata ogrlica stoljećima već steže,

a vragovi i lešinari jos uvijek kruže

i pletu svoje mreže,

mome galebu širiti krila sve je teže.

 

Okrećem glavu bez volje

da ispravljam i preskačem planinu,

otvorenih očiju posmatram pomalo sramno,

jos samo tu predivnu oblinu.