zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

 

 

 

 

Obećanje

 

 

 

 

U vrijeme prevrtljivaca, ratnih huškaša,

kad nije dobro ni čovjek biti,

kad još gore je biti od skriti,

 

stari i nemoćni više nisu ni tema,

bolesti skoro da i nema,

a nestalo je lagano i snjega,

 

sve se mjenja.

 

 

U vrijeme budala i u prsa udarača,

tehnike i nedostatka logike,

kad sve se oko para kreće,

 

                     a klima manje slova od zime ima,                    

u gaćama svako svoj jad skriva,

na televiziji još samo bajke, dojke radodajke,

 

meni u dzepu ostalo pola banke.

 

 

 

 

U vrijeme kad ljubav izgubila trag,

brat bratu nogu podmeće, a sam jauče,

kad auta brza se voze, a život puž vodi,

 

brod zaboravio da je plutajući u vodi,

avioni postali oblaci - nestanu u nojevoj barci,

knjige čitaju odabrani, da bi se osjećali žitom probranim…

 

jedna žena posebna kova, traži napisanu riječ

staroga konja.

 

 

On mudri, od sebe sama još luđi,

rijeka bez porjekla, podmornica meka, veli evo riječima ovim,

da svaku ljudsku svinju riječju slomi:

 

od sad pa do nebeskih nevidljivih vrata,

za mene ne bu druge do te žene,

ze mene nema ljepšeg i boljeg pobratima il brata,

 

nego što su njena vrata.

 

 

 

 

 

Iza njih se sva ljepota skrila,

a skriva i ono što škrinja ima,

TAJNU

 

da na hod po zvijezdama krenula,

jedino do frižidera malo skrenula,

do sjevernog pola da svrati,

 

ja ću da je pratim.

 

 

Kad krene da spava moje će oči svjetlo da joj budu,

moj stomak jastuk, simpfonija crijeva,

al voli ona – crkne od smijeha.

 

Na dlanu da je nosim bit će teško, nisam baš jaki neki,

al voljet ću je vješto, pa će sama na noge –

u dvoje sve je bolje,

 

ta žena je čelik svoje volje.

 

 

 

 

 

Sanjao sam tisuće zvijezda u jednoj časi mraka,

i čekao da me proguta, sažvače i pljune,

možda nešto od čovjeka vuka bude,

 

možda sam osjećao poneku notu u zraku,

možda sam prestao da vjerujem osjećajima,

MOŽDA

 

dok ispod ruke ne zalijepi se ona.

 

 

Sve je prestalo biti važno, zablistale su oči,

ponovo sam se rodio i predao osmjehu,

ne kao nekad preko pupka, ja rodih se u obliku čuda.

 

u vrijeme kad ljubav emigrirala u spolne organe,

obećanje od sebe sama manje,

ja evo dižem glavu u neba pravcu

 

i obećajem joj više nego u nju stati – znat ću.

 

 

 

 

 

Da je prestati voljeti neću ni u vrijeme oluja,

s njom dijelit ću kutiju cigareta,

i svaku vrstu bola,

 

neću prestati da joj se udvaram, i budem budala bez para,

da se mazim, mrave pred njenim putem gazim,

palim noć kad joj se oči sklapaju, mir da joj dam,

 

 

gasim dan, kad u njoj očima zakolutam.

 

 

Neću prestati brojati dane,

nit koliko sekundi u vječnost stane,

kad ode pretvarat ću se u psa,

 

kad dođe bit ću mačka.

Pravit ću joj jaja na sto načina,

iz tanjura jednog gađat ću je ka praćka,

 

strijelom u srce, kao nekad na reveru značka.

 

 

 

 

 

Pa kad stanem, na koljenima pred njom padnem,

ljubit ću joj i šnjofat noge,

svaki dan ih umivat, umjesto vode,

 

sijalice mjenjat, smeće pospremat,

držat je za ruku i pjevat partizanske prestat neću,

usisavač nek potraži neku drugu sreću,

 

ja usisavat neću!

 

Na kraju još da velim ovo:

O B E Ć A N J E u pisma veliko slovo,

i dao bi sve da tako bude,

 

al u ljubavi dvoje sreću kroje, u ljubavi uvijek kratke noge,

i svi koji obećanja daju, na ispitu ISKRENOSTI padnu.

Zato sad na kraju pisma samo jedno obećanje ću da dam:

 

N I Š T A   N E Ć   D A   O B E Ć A M