zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

 

 

 

 

Oprosti ali eto

 

 

Oprosti čovječe ali eto, ja zaboravih kako ti je ime,

znam da smo pute mnoge prošli mi, zajedno kao braća,

ali eto ja osta čovjek što još uvijek

kroz ono isto blato gaca,

i mada nerado priznajem, sve ono što mu je drago

u to isto baca.

 

Prošlo je vremena mnogo,

vjeruj, znam zašto, i kako ono liječi,

ali ipak moraš mi reći: spava li naša Derventa,

tvrđava moje prošlosti i sjećanja,

ulice gdje do zore mogli smo biti,

Ukrina, što nikada ljubav nije mogla skriti.

 

Vjeruj nisi prvi koga pitam,

popijem tako s vama,

ne da se duši biti sama,

tražim odgovore i kada znam da ih nema,

onda skitam, pa pitam, pa opet skitam,

pa tražim.

 

Evo ja ću završiti ovu pjesmu,

sklopiti oči, da ih tražim putevima gdje i naši oci,

a ti čovječe oprosti što ti zaboravih ime,

naš grad pamti nas, svoje ljude,

gdje god da smo i kako nam god bude.