zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

 

 

 

 

Pa šta

 

 

 

Nevidljiva točka što zna da misli,

da trči i preskače crtu smrti,

bio sam ja.

Sad ljubim nesuđene,

vječno prevarene, i prevaren bit ću,

osramoćen i pregažen patit ću,

i poljubit ću asfalt ja,

nevidljiva točka bit će neznana voćka.

Pa šta?

 

Debeli riječnik što raspolaže

prisvojnim mojim,

i samo mojim zamjenicama,

umuknut će izbrisan i poderan,

i poslužit će za namjere neznane,

usrane,

bit ću tek slovo ja,

dio tamo nekoga historijskog događaja dno.

Pa što?

 

Jer iako Pikasova slika sam,

čovjek bez smisla, umrljanog dvostrukog lika,

spustit ću svoje kosti

da pokupim ostatke,

i vratim film na one dane,

kad su i dunje mirisale na nas same.