zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

 

 

 

 

 

Pjesnik

 

 

Da sam pjesnik bistroga uma,

snagom bi pera svaki trenutak

odsutnoga duha,

pomjerio jedan dan unaprijed.

Dosadne kiše sjajem sunca bi obojio,

u svaki kutak tvoga srca zavirio,

i znaj, ne bi se bojao.

 

Ne bi strahovao od vjetrova koji nose,

oni su hladni kao ljudi,

tvoj miris kao ruža procvala

daleko bi odnijeli,

nadu kao posljednu slomili,

i znaj, mene ubili.

 

Da sam pjesnik zvjezdanih daljina,

vidio bi skrivene pute gospodnje,

anđele zlatne kako sviraju harfe,

i neke prijatelje stare koje zaboravih,

a nisam smio,

jer čovjek živi i onako,

kako nije htio.

 

Svaka bi mi riječ ličila na cvrkut ptice,

pretvarao bi crno u bijelo,

svaki grad u svoje rodno selo,

ljudi bi išli uzdignuta čela, onako kako treba,

ljubav kao moja i tvoja,

zaštitni znak cijeloga svijeta.

 

Iz misli me prenu plač djeteta,

ono treba oca,

a ne pjesnika,

 

s nevjericom stadoh na svoje noge,

s nevjericom  i on gleda u mene,

a u peleni miris želje uvele.