U potrazi za patnjom koja čini jadnim,
al spremnim da umrem,
slušah vjetar,
jedinstvenog mu u snazi piska,
kako diše,
te podigoh ruku i dva prsta,
tu jedinku razdvojenu
kao stranice neispisanog lista.
Na jednom anđeo koji ponekad svrati,
al u snovima neumorno prati,
na drugom okov zlatnoga sjaja,
godine umorne,
vječnost vječnoga pada.
U potrazi za istinom koja čini jadnim,
al spremnim da volim,
umrijet ću za obadva.
I jedan i drugi
u stisnutoj šaci, jedinstveni,
sam opet ja, samo ja.
Druckversion 