Na zeleno kreni,
putem kojem drugi utapkaše tlo,
magla sakrije misli tok,
i da ne znaš šta je stid
kad čuješ stravičan krik oca tvog.
Na koljenima izljev gađenja,
u noći punoj ožiljaka, bez sluha,
na postelji neka varaju ucviljene vile,
i ne žali kad ti ne pamte ime,
ko vino dušu ispijaj, gazi i ne pitaj.
Al na crvenom, ispod obrisa šešira,
sunce neka ti izoštri vid,
izaberi tad putnika namjeru i upij mirisa mir,
pa raduj se za oca svoga,
kao sto se on radovao za dida tvoga.