Sa žaljenjem priznajem da iskra nije iskrenost,
više pristranost samome sebi, stisnuta u kofer laži,
koja kaže: pa slaži.
Kukavice beznadežnoga slučaja, slaži:
koja je najdulja točka do koje si otplovio,
dok si je igrajući žmurke na pola oka volio,
a u punini mjeseca žudio za bjegom,
zbunjenu na koncu slomio.
Požuda priznajem na mojoj obali nema mjesta,
strah o ljubavi, strah u ljubavi gasi strast,
nepomični zrak ubija svijeći slast,
čezljiva pisma u podrumu trunu,
slike prizvane na čaše dnu.
Al neke nove oči,
možda iste boje...
Ah pjesniče, zar opet u novome snu?