zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

 

 

 

 

Sanjar

 

 

Sa žaljenjem priznajem da iskra nije iskrenost,

više pristranost samome sebi, stisnuta u kofer laži,

koja kaže: pa slaži.

Kukavice beznadežnoga slučaja, slaži:

koja je najdulja točka do koje si otplovio,

dok si je igrajući žmurke na pola oka volio,

a u punini mjeseca žudio za bjegom,

zbunjenu na koncu slomio.

 

Požuda priznajem na mojoj obali nema mjesta,

strah o ljubavi, strah u ljubavi gasi strast,

nepomični zrak ubija svijeći slast,

čezljiva pisma u podrumu trunu,

slike prizvane na čaše dnu.

Al neke nove oči,

možda iste boje...

 

Ah pjesniče, zar opet u novome snu?