zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

 

 

 

 

 

Sudbina

 

 

Prošetah godine spuštene glave,

poneke udice što usne mame pregrizoh,

pa sa klupom na ramenu

pokraj rijeke čekam,

možda naleti moje duše duša jeka.

 

Ti si naišla sa drumom pod rukom,

bosa vučes jorgan,

pa sjede baš pored mene.

Na udici samo ćutnja,

u ćutnji i moja i tvoja, zaključana slutnja.

 

Možda je baš ona i njoj ja,

suđen baš jorgan i klupa ta,

 

il to samo je sudbine igra,

dobra i zla.