Prošetah godine spuštene glave,
poneke udice što usne mame pregrizoh,
pa sa klupom na ramenu
pokraj rijeke čekam,
možda naleti moje duše duša jeka.
Ti si naišla sa drumom pod rukom,
bosa vučes jorgan,
pa sjede baš pored mene.
Na udici samo ćutnja,
u ćutnji i moja i tvoja, zaključana slutnja.
Možda je baš ona i njoj ja,
suđen baš jorgan i klupa ta,
il to samo je sudbine igra,
dobra i zla.
Druckversion 
Diese Seite weiterempfehlen 