zeljko dakovic - poezija
zeljko dakovic - poezija

 

 

 

 

 

Svađa

 

 

Bili smo u jutra dva pijetla,

izmišljali prizore o nama,

ti si perom urezivala trag po nebu,

ja mjesec kljunom, direkt u venu.

 

Dva jezika skladno stopljena u poljubcu,

a u priči svaki sebi vuće,

dvije glave lude u slova b,

riječi nama poznate, do bola muče.

 

Ljubav – koju glasno prizivamo kad zapne,

vrijeme – umjesto čekanja i ćutanja,

oprost – danas i nije od nekog značenja,

vjera – e, ona je stvar svemira.

 

A da, postoji i svijet snova,

tad svađa je samo dio korjena,

tad glupan sam samo tvoj,

ti luda budalasta, srca mog.