Bili smo u jutra dva pijetla,
izmišljali prizore o nama,
ti si perom urezivala trag po nebu,
ja mjesec kljunom, direkt u venu.
Dva jezika skladno stopljena u poljubcu,
a u priči svaki sebi vuće,
dvije glave lude u slova b,
riječi nama poznate, do bola muče.
Ljubav – koju glasno prizivamo kad zapne,
vrijeme – umjesto čekanja i ćutanja,
oprost – danas i nije od nekog značenja,
vjera – e, ona je stvar svemira.
A da, postoji i svijet snova,
tad svađa je samo dio korjena,
tad glupan sam samo tvoj,
ti luda budalasta, srca mog.