Ustajem iz kreveta. Razmičem stare, izblijedjele zavjese i otvaram
prozor. Izvirujem kroz prozor i gledam u nebo. I gle, zbilja, mjesec boje plijesni visi na nebu. Dobro je. Oboje gledamo isti
mjesec, u istom svijetu. Ista nas nit povezuje sa zbiljom. Samo je
trebam tiho povući prema sebi

Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!
- Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?
Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.
- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.
- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.
- Hoćeš da usniš, sine moj?
Ne, oče, idem, idem da živim.

Ex ponto, Ivo Andric

Volim te…
Šume tvoje riječi
na poljima od snova.
Kaplja svakog trena
prošla je mojim licem oduševljenja.

Možda,
možda smo mi mila
zabranjeno voće, al’
prsti sudbine
umočeni su duboko
u staklenku ljubavi.

Poklonjena si od neba
u trenu kada sam te prestao tražiti.
Šume tvoje riječi u vjetru tišine.
Znam, čuti ih mogu samo ja,
moja čuvarice vremena.

Tvoja sam sjena postao
u trenu kada si prestala vjerovati
u moje postojanje.
Šume moje riječi u srcu tvome sada.
I znaš, biti ćeš moja
kad nebo i vrijeme
usuglase sudbinu.

Ne brini ljubavi,
savršen život nije tako težak,
moje je kriz nositi lako.
I često u jekama čuješ
volim te,
to samo…
Šume moje riječi
na poljima od snova.

I ona će, možda, nekada čitati moju poeziju i ne sanjajući da je bila makar i jednog trenutka moja najveća životna opsesija i inspiracija. Neće nikada saznati da sam zaljubljen u nju i da bih sve što imam dao za njen osmeh, stisak ruke, nežnost, reč ohrabrenja... A ona ravnodušno prolazi i ne sanjajući da će se možda njeno dete mučiti u školi sa mojim Stihovima (Branko Miljkovic)

"... Kada covek dublje zagleda u dusu sveta
lako shvati da na svetu uvek postoji
jedna osoba koja ceka onu drugu,
bilo to nasred neke pustinje
ili nasred nekog velikog grada...
I kada se te osobe sretnu
i njihovi pogledi se ukrste,
sva proslost i sva buducnost
gube svaki znacaj...
i samo postoji taj trenutak..."

(Paulo Koeljo - Alhemicar)

"Zivot svakog covjeka je put ka samome sebi, pokusaj jednoga puta,
nagovjestavanje jedne staze. Nijedan covjek nije nikad bio potpuno on sam, ali
svaki tezi da to postane poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije.
Svako nosi sa sobom sve do konca ostatke svoga rodjenja, sluz i ljusturu
jednog prasvijeta. Poneko ne postane nikad covjek, vec ostaje zaba, ostaje
guster, ostaje mrav. Poneko je gore covjek, a dolje riba. Ali svako je hitac
prirode uperen ka covjeku. Svima nama je zajednicko porijeklo, majke nase, svi
mi poticemo iz istog zdrijela ali svako, kao pokusaj i hitac iz dubina, tezi
svojoj vlastitoj svrsi. Mi mozemo razumjeti jedan drugog, ali svako od nas
moze da protumaci samo sebe samog". Herman Hesse

DJECAK

Život ga je od malena predodredio da šuti, jer njega nitko izliječio nije, pa je bol i dalje osjećao i njome dodirivao ljude. Svijen u svom postojanju u njemu je bila tama, a na licu svjetlost usađena, koja kao svjetionik suši suze na licima i grije ih kada bura naleti. Ruke neradnika, kao u pisca, negdje tamo i danas išću molitvu za one koje je Bog ostavio sa strane da čekaju na svoj red. Sebe nije želio i trebao. Kada bi zastao na minutu, uplašen, okrenuo bi ogledalo naopačke. Uvijek pristojan mladić iz kvarta, pod crnim šeširom oči krio se kako ne bi vidjeli što on nije. Samo u svojoj sobici, gdje tama pritišće, sjećanjem pritisnut, dopustio bi sebi bijes u kojem bi očevo vino prolio i majčinu šutnju krikom duše razbio.

Poznavala sam ga, sve je razumio, a njega nitko dotakao nije. Nedostajala je ruka po kosi, priča pred san i šapćući pjev majke, izgubljene utakmice i navijačko larmanje s ocem, pa makar i koja prerana Žuja s njim. Molio se da ga otac ošamari, samo da osjeti kako tu je. Udarce po bubrezima ipak je dijelio netko drugi i rezervirao si mjesto u njegovoj tami , otkupio godišnju ulaznicu za bijes. Na klupi uspomena pokazivala sam mu onaj dan koji dolazi sutra. Učila ga što zapravo znači ruka majke. Nije mogao naći utjehu u rijetkim trenucima majčine ruke na svojoj kosi, jer je osjećaj došao prekasno.

Zatvorio je dječaka u sebi i bacio ključ. Bio je diler trećeg lanca u kvartu i zarađivao na onima koji su isto tako u svojoj sobici, gdje tama pritišće, ne dopuštajući toj kraljici da njima ovlada, otpuštali se, šutnuti u miran san.

Jednog dana uz obalu rijeke koju je volio i uvijek se pitao gdje li to teče, želeći se maknuti s mjesta, umirio je svoje tijelo i pustio dušu da živi. Ostala je samo poruka ispisana malim, iskrivljenim, nepismenim slovima dječaka koji školu nije proživio s vršnjacima: „Neće mene žuto ubit', ja ću njega !“

Ni danas ne znam da li je to bila njegova pobjeda ili poraz.

Nela Servantes Pamuković

Upoznati neki narod znači hodati njegovim stazama, jesti za njegovim stolom, saznati čemu se sve nada, u što vjeruje. Ipak, prije svega treba znati da na putovanje ne krećemo kako bismo tumačili svoju istinu, već upoznali tuđu.

Doviđenja dragi, doviđenja

Doviđenja, dragi, doviđenja;
ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja
obećava i sastanak, zar ne?

Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije 
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al ni živjeti baš nije novije.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin

Kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe

Neki ljudi ulaze u naše živote i ubrzo odu. Drugi ostanu određeno vrijeme, ostave svoje otiske u našim srcima, i mi nismo više oni isti.

Utjeha kose

Sreća je – zboraše on – vještina uma i ruku.
Sve nevješte duše nesretne su k'o cvjetovi.
Ne mari ništa što veliku buku zadaju skrhani i lažni stihovi.
U oluji, u buri,
Kraj nedaća svih
Uz teške gubitke i uz tugu kletu
Biti prirodan, nasmijan i tih
Najveća je umjetnost na svijetu.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin

Ako ne postoji put, napravit ćete ga hodanjem.

ŽIVJETI U SNU

Čini se, meni je suđeno

da živim sanjajući.

Životu koji sav je od sna

smrt ne može nauditi.

Manuel  Altolaguirre

Mujo počeo da piše dnevnik.
1. maj: Otvorio sam profil na Facebook-u.
2. maj: Našao sam Dženanu. Da li me se seća?
3. maj: Pogledao sam spisak njenih prijatelja. Ne seća me se garant.
4. maj: Našao sam 15 bivših devojaka. Divota!
5. maj: Videla ih Fata. Slagao sam je da su mi to koleginice sa posla.
6. maj: Dobio sam zahteve za prijateljstvo od 350 ljudi. Ko su oni???
7. maj: Našao me šef na Facebook-u. Rekao mi je da će me otpustiti ako budem visio na Facebook-u dok sam na poslu.
8. maj: Video sam se sa Dženanom... opasna je riba. Eeeee jebem te živote!!!
9. maj: Ništa ne radim na poslu. Samo lajkujem fotke.
10. maj: Život mi se promenio... Samo gledam ko lajkuje moje fotke.
11. maj: Dao sam otkaz, razveo se, prestao sam da se kupam i brijem.
12. maj: Ugasio sam profil. Prestao sam da pijem.
13. maj: Vratio sam se mojoj Fati, vratio sam se i na posao.
14. maj: Predložili mi da se registrujem na Twitter. Baš me zanima šta je to...

“Čemu bi uopšte život trebalo da vodi? Kad već hoćeš da čuješ šta mislim o tome, reći ću ti: samo bez aplauza, molim! Neću da utucam ovaj svoj životić u nekom neprestanom čekanju. Šta radiš celog bogovetnog dana, samo nešto čekaš? Platu, večeru, proleće, letovanje, zimu, da provri ručak, da se ugreje peć, maturu, pa fakultet, pa muža, pa decu, pa unuke, pa kišu, pa sunce, pa da prestane vetar, pa da otplatiš kredit, pa da ti se očiste dosadni gosti iz kuće, pa da poče predstava, da počne neka televizijska masaža – i šta si radio? Ništa! Neprestano si nekog đavola čekao i on je stvarno stigao jednog dana, taj đavo, mislim, ali sorry, bilo je već kasno. Hoću da mi se sve dešava odmah. Evo sada! Hoću da ćutim i slušam muziku koja mi se dopada i da nista ne čekam, već samo da postojim, tako nekako – da osećam ruke, noge, zube, nepce, kosu; jednom rečju oću da baš sad živim, ako si razumeo šta oću da kažem?”

― Momo Kapor, Beleške jedne Ane

Ne, nemoj mi prici! Hocu izdaleka
da volim i zelim oka tvoja dva.
Jer sreca je lepa samo dok se ceka,
dok od sebe samo nagovestaj da.

Ne, nemoj mi prici! Ima vise drazi
ova slatka strepnja, cekanje i stra'.
Sve je mnogo lepse donde dok se trazi,
o cemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prici! Nasto to, i cemu?
Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek' mi ne pridju oka tvoja dva.

d.m

U životu treba brinuti samo o dvije stvari :

Jesi li zdrav ili si bolestan.

Ako si zdrav,
tada nemaš o čemu brinuti.

Ali ako si bolestan,
samo o dvjema stvarima trebaš brinuti:

Hoćeš li ozdraviti
ili ćeš umrijeti.

Ako ćeš ozdraviti, tada nemaš o čemu brinuti.

Ali ako umreš
samo o dvjema stvarima trebaš brinuti:

Ideš li u raj ili u pakao.

Ako ideš u raj
tada nemaš o čemu brinuti.

Ali ako ideš u pakao,
bit ćeš toliko zaposlen pozdravljajući se sa svojim prijateljima tako da nećeš imati vremena za brigu!

Zato, zašto brinuti?

Budi sretan!!!